Bosansko selo u Turskoj: U Hamid bey Budžaku živi 170 porodica porijeklom iz Krajine

57

“Mi njegujemo sve što smo naslijedili od naših predaka”. Prije sto godina, mnoge bošnjačke porodice iz BiH, Crne Gore, Albanije, sa Kosova… napustile su svoje rodne zavičaje, i novi život potražile u Turskoj. Najveći val iseljavanja Bošnjaka iz BiH u Tursku bio je nakon dolaska Austro-Ugarske, 1878. godine, kada su prvi muhadžiri krenuli iz Bosanske krajine, potom iz Hercegovine i središnje Bosne, dok su iz Sandžaka nešto kasnije uslijedila iseljavanja.

Koliko je Bošnjaka svoju novu domovinu pronašlo u Turskoj, niko pouzdano ne zna. Zvanični turski podaci ističu cifru od dva i po miliona, dok drugi podaci govore da ih je više od četiri miliona, a neki čak tvrde da Bošnjaka u Turskoj ima i do šest miliona koji vuku porijeklo s Balkana.

– Samo u regiji Adana ima ih od 25.000 do 30.000 – tvrde Bošnjaci iz Udruženja Adana- Bosna bratstvo, dobročinstvo i kultura (Adana Bosna Kardeşlik, Yardimlaşma ve Kültür Dernegi’nin), kojim predsjedava Kasim Gul.

Udruženje su osnovali 1995. godine sa ciljem da pomognu BiH, naprave konekciju sa Bošnjacima u Adani, omoguće im mjesto gdje zajedničkim snagama mogu njegovati običaje i tradiciju predaka, ali i da ponovo uvežu davno pokidane porodične veze. A u toj misiji, povjerenje su dali i nama. Upoznali su nas sa nekoliko bošnjačkih porodica, a u njihovoj pratnji, obišli smo i bosansko selo Hamid bey Budžak, koje se nalazi u blizini rijeke Džejhan, nedaleko od Sirije.

Na licu mjesta saznali smo da u selu živi 170 porodica, odnosno 500 ljudi, uglavnom oni starije dobi, jer su mlađi, u potrazi za boljim životom, odselili u veće gradove Turske.

– U ovom selu uglavnom su porodice iz Bosanske krajine. Sa nama su samo dvije porodice iz Damaska, ali, oni su se već prilagodili nama- ističe kroz smijeh naš domaćin, penzioner Šerif Dizdar, koji vodi porijeklo od porodice Pašić iz Cazina.

Razgovarali smo uz čaj na verandi njegove kuće, koja se svojom građom i sadržajem uopšte ne razlikuje od tradicionalnih bosanskih kuća. Iako malo dvorište, u njemu je baš sve što treba- nekoliko stabala različitih voćaka, malo obradive zemlje, kokošinjac, naslagana drva za potpalu, i naravno, kapija uvijek otvorena za nove goste.

On, kao ni njegova supruga Emine, ne govore bosanski jezik, znaju tek poneku riječ, a u prijevodu sa turskog na bosanski, pomogao nam je naš uvaženi profesor i umjetnik Ćazim Hadžimejlić, kojeg je uz našu ekipu, umjetnicu Mirsadu Baljić i umjetnika Aldemara Ibrahimovića (Crna Gora), također ugostilo pomenuto Udruženje.

– Godine 1883. Turska je uspostavila sistem da se svi oni koji dolaze sa Balkana mogu naseliti u blizini rijeke Džejhan. Tada nisu mogli dugo ostati jer je rijeka plavila, da bi se ponovo vratili 1910. godine, kao i mnoge druge bošnjačke porodice. Država im je dala po 5-6 dunuma zemlje što nije bilo dovoljno za život, zato su mnogi morali raditi uglavnom u nekim fabrikama, kako bi zaradili za život. Ovo je inače najpokretnije selo, selo u kojem se nešto dešava- pojašnjava Šerif.

Osim Pašića, ističe on, u selo su doselile i druge porodice iz Krajine: Harbaš, Beganović, Tonić, Gunić, Elkasović, Krđalić, Ćoralić, Šepić…, međutim, ta prezimena nisu zadržale do danas.

– Ja sam najstariji čovjek u selu. Imam 80 godina- dodaje Hasan, porijeklom Šepić, gost našeg domaćina koji je došao da nas pozdravi i nastavlja…

“Mi se ovdje uglavnom bavimo stočarstvom i poljoprivredom, ali, nemamo baš mnogo zemlje. Lijepo nam je. Družimo se. Imamo i džamiju u blizini“.

Dok Emine u tradicionalnoj bosanskoj nošnji, dimijama i šamiji, služi čaj koristimo priliku da je pitamo koliko se u selu zadržala i tradicionalna bosanska kuhinja.

– Mi njegujemo sve što smo naslijedili od naših predaka. Pravimo burek, pirijan, hurmašice, baklavu, pasulj, halvu. Naravno, na našoj trpezi bude i turska hrana. Ustvari to je pravi miks, baš kao što smo i mi po svom rođenju i porijeklu- odgovara nam.

U Krajini nikad nisu bili, ali, velika im je želja da vide zemlju svojih predaka. Vjeruju da će jednom doći zajedno sa njihovo četvero djece (dvije kćerke i dva sina) koji odavno ne žive sa njima.  A do tada, i našeg ponovnog viđenja, Emine nam obećava da će naučiti bosanski jezik.

– Većina naše djece studira u Sarajevu kako bi upoznali bosanske djevojke ili momke da se žene i udaju. Moj sin oženio je djevojku iz Visokog. Sa njom je studirao- ponosno dodaje predsjednik Udruženja, Kasim Gul.

Izvor:face.ba