Džaferovic: Apelujem komšijama, otkrijte mjesta grobnica, olakšajte bol nama, a sebi savjest

13

Što se nas tice, mi svoj put znamo. Istrajavat cemo na pravdi sve dok i posljednji zlocinac ne bude kažnjen. I cuvacemo istinu. Niko i nicim nece moci nadvladati tu istinu. Jer, osim što je zapisana u sudskim presudama, što predstavlja historijske fakte, ta istina je duboko urezana u našu kolektivnu svijest.

Na komemoraciji povodom 24. godišnjice genocida u Srebrenici prisutnima se obratio clan Predsjedništva BiH Šefik Džaferovic.

” Poštovane majke Srebrenice, poštovane porodice žrtava genocida, dragi prijatelji iz Bosne i Hercegovine i svijeta koji zajedno s nama dijelite tugu i bol, prisjecajuci se s dužnim pijetetom nevinih žrtava srebrenickog genocida;

Danas smo ovdje da u kaburove spustimo posmrtne ostatke 33-oje ljudi.

Nevinih ljudi!

Jer, kome i za šta može biti kriv 16-godišnji djecak Osman Cvrk, cije cemo posmrtne ostatke danas ukopati? Kome i za šta mogu biti kriva sva ostala djeca iznad cijih mezarova ovdje u Potocarima stoje bijeli nišani? Kakva je to krivica tek stasalih mladica, brace Asima i Kasima Isakovica? Za šta su bili krivi Zaim Pilav i njegov sin Fuad? Kakva je krivica 82-godišnje starice Šahe Cvrk i svih ostalih pobijenih starica i staraca. Šta su i kome su skrivili svi oni: mucki pobijene žene, trudnice, novorodencad, djecaci, starci, muškarci koji su branili svoje porodice i gole živote?

Razlog zbog kojeg su ubijeni je samo jedan – bili su muslimani, Bošnjaci. To je, dakle, bio jedini i dovoljan razlog Karadžicevim i Mladicevim odredima smrti u vojsci i policiji RS, potpomognutim paravojnim jednicima iz Srbije, da za samo nekoliko dana jula 1995. godine organizirano i sistematski, na zvjerski nacin, likvidiraju više od 8.300 ljudi. Ubijano je više od 1.000 ljudi dnevno. Skoro svake minute oduziman je život jednom nevinom, bespomocnom ljudskom bicu.

Cilj je bio da se na ovom prostoru potpuno zatre postojanje jednog naroda. Zlocin se dogadao pred ocima cijelog svijeta. Ujedinjene nacije su svojom rezolucijom Srebrenicu proglasile zašticenom zonom, ali nisu, kada su to morale uciniti, poduzele korake da sprijece najteži zlocin u Evropi od Drugog svjetskog rata.

Srebrenica ce zauvijek ostati crna mrlja na obrazu svih onih koji su mogli, a nisu sprijecili genocid. To ce zvanicnici UN-a godinama kasnije i sami priznati. Nažalost, i danas od predstavnika medunarodne zajednice ponovo izostaje odlucnija reakcija, ovaj put na negiranje genocida i velicanje ratnih zlocina.

Nesprecavanjem genocida na podrucju koje je Vijece sigurnosti UN-a proglasilo “zašticenom zonom UN-a”, medunarodna zajednica je izgubila kredibilitet u ocima mnogih širom svijeta. Jedina šansa da Ujedinjene nacije i medunarodna zajednica vrate dio izgubljenog kredibiliteta – jeste da se odlucno suprostave onima koji negiraju istinu o zlocinu i velicaju njegove izvršioce.

Nad žrtvama genocida zlocin je u više oblika nastavljen i nakon smrti. U namjeri da se zlocin prikrije, tijela žrtava su mjesecima nakon genocida dodatno skrnavljena premještanjem iz grobnice u grobnicu. Posmrtni ostaci jedne osobe pronalaženi su dvije, tri, cak i u cetiri razlicite grobnice. Kao što je cinjen organizirano i sistematski, pokušano je da se genocid sistematski i organizirano prikrije.

Nastavkom zlocina nad žrtvama, ili barem saucešcem u zlocinu, s pravom možemo smatrati i šutnju zbog koje i 24 godine nakon genocida nismo pronašli tijela svih ubijenih. Više od 1.700 žrtava još uvijek nije pronadeno ili identifikovano, nije pronašlo svoj konacni smiraj i ukopano na nacin dostojan covjeka.

Stoga, s ovog mjesta, kao što su cinili i mnogi prije mene, još jednom upucujem apel našim komšijama: otkrijte nam mjesta masovnih grobnica, olakšajte bol i patnju porodicama žrtava. Pomozite i sebi, pronadite makar mrvu ljudskog u sebi i barem djelomicno smirite svoju savjest. Nemojte živjeti sa spoznajom da se tu, oko vas, nalaze skrivene grobnice sa tijelima nevino ubijenih ljudi, a da vi šutite. Imajte na umu da dok njihove duše ne nadu smiraj, ni vi necete biti mirni.

Posebnim oblikom posthumnog zlocina nad žrtvama smatramo negiranje genocida i velicanje zlocinaca koji su odgovorni za genocid. Nauka kaže da je to i posljednja faza genocida.

Genocid se negira uprkos presudama Medunarodnog suda pravde i Haškog tribunala. Cijeneci dokaze o brutanim ubistvima, jasno prepoznavajuci cilj s kojim su masovne likvidacije pocinjene, ali i suoceni sa izopacenom ideologijom zla koja je stojala iza sistematski i organizirano pocinjenih zlocina, medunarodni i domaci sudovi su dogadaje iz jula 1995. godine ocijenili na jedini moguc i ispravan nacin – genocidom.

Nažalost, politicke i vjerske elite srpskog naroda ne žele prihvatiti ove cinjenice, ne žele se suociti sa istinom i jasno se ograditi od ideologije koja je kreirala genocid. Ne žele se ograditi ni od konkretnih izvršilaca koji su listom osudeni na doživotne ili višegodišnje zatvorske kazne. Naprotiv – slave ih.

Negiranjem genocida i glorificiranjem presudenih ratnih zlocinaca, ne samo da vrijedaju žrtve i njihove porodice, vec guraju prst u oko cijelom civiliziranom svijetu, koji zna šta je istina i koji razumije šta znace presude medunarodnih sudova. Iako možda toga nisu svjesni, time u suštini najviše štete nanose upravo svom narodu, na koji projiciraju krivicu i odgovornost za zlocine Miloševiceve i Karadžiceve politike.

Put kojim trenutno idu je pogrešan. Ispravan put bi bio da priznaju genocid, da prihvate sudske presude, da se jasno i nedvosmisleno ograde od njegovih kreatora i izvršilaca, kao i od ideologije koja ga je proizvela. Da zajedno s nama podrže donošenje zakona o zabrani negiranja genocida i velicanju ratnih zlocina. Samo se tako, na temeljima istine i prihvatanjem sudskih presuda, može iznova graditi povjerenje, koje nam je potrebno i zbog nas, ali i zbog generacija koje dolaze iza nas.

Što se nas tice, mi svoj put znamo. Istrajavat cemo na pravdi sve dok i posljednji zlocinac ne bude kažnjen. I cuvacemo istinu. Niko i nicim nece moci nadvladati tu istinu. Jer, osim što je zapisana u sudskim presudama, što predstavlja historijske fakte, ta istina je duboko urezana u našu kolektivnu svijest.

Kao opomena.

Istina o genocidu u Srebrenici je zauvijek urezana i u kolektivnu svijest civiliziranog svijeta. Svjedoce tome i brojni dogadaji u velikom broju gradova diljem svijeta, na svim kontinentima, u kojima se ovih dana obilježava godišnjica genocida. Sjecanje na Srebrenicu postaje planetarni dogadaj. Iz godine u godinu na Marš mira dolaze ljudi ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego i iz svih krajeva svijeta.

Svi oni su cuvari istine. Svima im se zahvaljujem na tome.

Dragi prijatelji,

Cuvari istine o Srebrenici su i bijeli nišani u Potocarskoj dolini i ovaj Memorijalni centar. Nadam se da ce uskoro doci vrijeme kada cemo pronaci, identificirati i ukopati svih 8.372 žrtve, kako bi i one i njihove porodice pronašle smiraj.

Pred nama su, dakle, godine kada u Potocarima nece biti kolektivnih dženaza. To nas dodatno obavezuje da ovaj Memorijalni centar infrastrukturno, materijalno, tehnicki, naucno i u svakom drugom pogledu osposobimo da nastavi svoju misiju cuvanja istine o genocidu.

U Potocare cemo zauvijek dolaziti. Zauvijek cemo se sjecati žrtava genocida, ali je naša obaveza i da vodimo racuna o obnovi života na ovom podrucju, o ljudima koji su se vratiti i žive u Srebrenici i cijelom Podrinju.

Njima se mora omoguciti da imaju sigurnost, krov nad glavom, ali i posao kojim ce poštenim radom sebi i svojoj djeci omoguciti dostojanstven život. Povratak u Podrinje, na obale naše lijepe rijeke Drine, gdje smo oduvijek svoji na svome, mora biti održiv.

Mnogo toga je uradeno. Potrebno je uraditi još više. Bilo je i nekih slabosti, najcešce kada smo bili razjedinjeni, ali na svima nama je da damo svoj maksimum da se još odlucnije i konkretnije, kroz posebne programe, posvetimo poboljšanju statusa i pravima povratnika u svim dijelovima naše zemlje, a narocito ovdje – u Srebrenici i Podrinju.

To je naš dug i prema nevinim žrtvama srebrenickog genocida”, kazao je Džaferovic u svom obracanju.