Nedžad Avdic: Majko moja, zašto ne umirem sav sam izranjavan!’ Oni ubijaju i dalje i smiju se. Komentarišu…

363

Ovo su rijeci svjedocenja Nedžada Avdica, covjeka koji je preživio masovno strijeljanje u danima sprovodenja genocida u Srebrenici. Isrpicao je svoju potresnu sudbinu na izricito inisistiranje Munire Subašic u Sarajevu na 4. medunarodnoj konferenciji “Stop negiranju genocida i holokausta” koju su organizirala udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” i Udruženje žrtava i svjedoka genocida. Ovaj se mladi covjek nakon dvanaest godina vratio u Srebrenicu. Ovo svjedocenje hrabrog Nedžada Avdica najbolji je odgovor na šiizofrenije srbijanskih politicara koje su ovih dana ciljano propagandisticki izricali o Bosni i genocidu u Bosni.

”I došao je red na mene. Iskocio sam iz kamiona. Išao sam oborene glave. Rekli su nam da nademo mjesto. Pitao sam se kakvo mjesto, ali kada sam prišao malo bliže vidio sam redove mrtvih ljudi ispred, ustvari, shvatio sam tad da je došao kraj. Samo sam pomislio na moju majku: moja mama nikad nece znati gdje sam završio. To su bile sekunde. Oni su poceli da pucaju. Vjerovatno sam doživio šok i ne sjecam se kada su me meci pogodili. Znam samo da sam ležao potrbuške i drhtao. Meci su udarali posvuda, i u kamenje. Cekao sam da dode sljedeci, da me pogodi. Osjecao sam bol u desnoj ruci. Tu me jedan metak pogodio u desnu ruku – to cu kasnije vidjeti, i tri ovdje sa desne strane, ali nisu bili povrijedeni vitalni organi.

U tim trenucima gledam na desnu stranu – ljudi padaju. Gledam, oni ubijaju, ljudi padaju. Kad su postavili slijedeci red iza mene jedan metak me pogodio u stopalo. Kad su završili sa tim ubijanjem, jauci posvuda. Umiru ljudi. Hropci smrti svuda oko mene i jedan od vojnika nareduje – vjerovatno njihov komandant – spominje se ime Jovo – da pregledaju sve mrtve i u koga je tijelo još toplo da mu još po jedan metak u glavu upucaju. On odgovara: ma jebeš im mater mrtvi su. I u jednom momentu cizme vojnicke staju ispred moje glave. Zatvorio sam oci, mislio sam da je došao da završi sa mnom. Medutim, on je ubio covjeka pored mene koji je jaukao i otišao dalje, mene su pogodili s kamenjem. Govorio samusebi: ‘Majko moja, zašto ne umirem sav sam izranjavan!’ Oni ubijaju i dalje i sve je manje i manje glasova. I smiju se. Komentarišu…

Nikad nisam pomislio da mogu preživjeti. To je bilo nemoguce. I u jednom trenutku primijetio sam covjeka koji je preživio. Bio je ispred mene. Uspjeli smo da odvežemo jedan drugog prije nego što je došao slijedeci kamion i da se sakrijemo. I kasnije za nas nastaju dani patnje. Spavali smo po pravoslavnim grobljima, u potocima, porušenim kucama. Nismo znali gdje smo. Srpski vojnici su posvuda patrolirali. Dan poslije masakra sa brda gledamo utovarivac tovari polja mrtvih tijela na vozila koja odvoze.

Nakon nekoliko dana uspjeli smo doci u jedno selo i – preživjeli smo. Ne sjecam se da li sam izgubio svijest. Pokupili su nas. Samo se sjecam jedne kuce, puno žena i djece. Ljudi oko mene sipaju mi vodu u usta i tad sam poceo da placem. Ustvari, shvatio sam da sam preživio. Mislio sam tad da je i moj otac preživio. Nažalost nije. On je ubijen na jednom drugom mjestu za masovno pogubljenje. Amidža i ostali rodaci, svi su ubijeni.”