GORAN MIŠIĆ: „Dodik je Srbin iz Bosne, ali je kajmak – srbijanski“!

31

Kometrar Gorana Mišića sa portala Aj Jazeera Balkans prenosimo u cijelosti…

Beskrajne balkanske igre sa prisvajanjima ili svojatanjima svega i svačega možda se ponajbolje vide u (zlo)upotrebama prisvojnih pridjeva koja daleko nadilaze gramatička pravila i jezičke norme maternjih jezika kojima se na poluostrvu govori. Tako ni u Srbiji nije baš sve samo srpsko i srbijansko, kako bi to mnogi željeli, a kamoli izvan granica Srbije.

Slično je i sa (zlo)upotrebama pridjeva bosanski i bošnjački. Samo je hrvatski zrak isključivo hrvatski, čak i kad se udiše izvan Hrvatske. Naime, Hrvaćani se spominju tek u jednoj pjesmi Branka Radičevića.

Da li postoje bosanski Srbi
Svjestan je i srpski član i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine da u Predsjedništvu ipak ne predstavlja sve Srbe ovoga svijeta kako bi neko neupućen mogao pomisliti na osnovu pridjeva srpski u svojoj tituli, nego samo one iz jednog od dva bh. entiteta. Milorad Dodik ima običaj da kad god progovori, priča o svojim privatnim identitetskim osjećajima u kojima, barem kada se radi o njegovoj razbarušenoj političkoj pojavi, prednjače ona koja se dotiču upravo nacionalne pripadnosti.

Nije to ništa novo otkako se od nominalnog socijaldemokrate evropske provenijencije prometnuo u stvarnog nastavljača nacionalističkih ideologija: kada god osjeti da je njegova vladavina ugrožena spolja ili iznutra zna da priprijeti da će bh. entitet Republika Srpska pridružiti – susjednoj Srbiji. Koja, kao što je poznato, poštuje integritet i suverenitet svog zapadnog susjeda – Bosne i Hercegovine. Čiji je Republika Srpska jedan od dva entiteta: od Ohaja do današnjih dana.

„Ja sam Srbin”, obavezno će uskliknuti Dodik sa ushićenjem s kojim je onaj grčki filozof nekada davno uzvikivao riječ „eureka“ i to čim ugleda bilo kakav mikrofon u svojoj blizini uz obrazloženje da „nikakvi bosanski Srbi ne postoje“.

Njegov iskaz o nacionalnoj pripadnosti svakako ne može i ne treba biti osporavan, uostalom po tom osnovu je i izabran za srpskog člana Predsjedništva BiH, ali se o drugoj tvrdnji da “nikakvi bosanski Srbi ne postoje” i te kako može i mora razgovarati. I to, prije svega, iz lingvističkog odnosno gramatičkog ugla ispravne upotrebe ili zloupotrebe prisvojnih pridjeva sa nastavcima -ski ili –čki. U navedenom primjeru to su pridjevi srpski i bosanski izvedeni iz imenica Srbin i Bosanac.

I dok kod prisvojnih pridjeva koji se završavaju nastavcima -ov ili -ev ili -in formiranim od vlastitih imenica, naprimjer Dodikov ili Miloradov, nema skoro nikakvih nesporazuma u jezičkim, pravnim ili političkim praksama zemalja i naroda koji na Balkanu govore istim jezikom (koji imenuju različitim imenima), problemi počinju, kao što smo rekli, sa pridjevima na -ski ili -čki.

Najviše zbrke, ne samo lingvističke, prave pridjevi srpski i srbijanski izvedeni iz pojmova Srbin i Srbijanac iako su njihova značenja pa i upotreba ovih riječi, barem je tako izgledalo, normirana poprilično davno i nalaze se u brojnim rječnicima uključujući i Rječnik Vuka Stefanovića Karadžića iz 1818. godine. U Vukovom Rječniku stoji da je Srbijanac “čovjek iz Srbije”, a da se pojam srbijanski odnosi na onog “koji je iz Srbije”.

Svi Srbi nisu Srbijanci
Poslije Vukovog, slična objašnjenja su se pojavila i u riječnicima Broza i Ivekovića, Rječniku JAZU, Rečniku Matice srpske… Hrvatski lingvista Vatroslav Rožić je 1905. godine definisao Srbijanca kao čovjeka iz Srbije, za razliku od Srbina, što je “narodno ime”.

Na ovu temu objavljene su dvije studije profesora Miroslava Nikolića i Egona Feketea, u kojima je detaljno objašnjeno kako je do podjele došlo.

“Umjesto pridjeva srpski može se upotrijebiti i pridjev srbijanski. Prvi ima šire značenje i nacionalnu konotaciju, dok se u drugom slučaju radi o teritorijalnom određenju pa se pridjev srbijanski vezuje za Srbiju. Kao što svi Srbi nisu Srbijanci tako ni svi Srbijanci (građani Srbije) nisu Srbi”, objašnjavao je dr Fekete.

U novije vrijeme, pogotovo nakon raspada zajedničkog srpskohrvatskog odnosno hrvatskosrspkog jezika iz kojeg se, usput, najprije izdvojio srpski jezik, prevagnula je skoro isključiva upotreba pridjeva srpski, ali samo u Srbiji i drugim teritorijama na kojima Srbi čine većinu. Ovaj drugi oblik, srbijanski, od tada se često i u pežorativnom smislu upotrebljava upravo u Zagrebu, Sarajevu ili Podgorici.

Veliku je pometnju prije nekoliko godina napravio Tomislav Nikolić, prethodnik Aleksandra Vučića u fotelji prvog čovjeka Srbije izjavom da su Srbi iz Republike Srpske za njega Bosanci, što je ponovo pokrenulo brojna identitetska pitanja. U čemu je razlika između Bosanaca i Bošnjaka? Može li neko biti Srbijanac, a da nije Srbin? Da li je Dodik srpski član Predsjedništva ili predstavnik Srba iz BiH ili samo bh. entiteta Republika Srpska?

Nacionalne i teritorijalne odrednice
Jedan od vodećih beogradskih lingvista Ivan Klajn tim je povodom izjavio da “nigde u Evropi ne postoje ‘Francužani’ ili ‘Hrvaćani’, kao što postoje Srbijanci i Bosanci”.

“Tu postoji istorijska podloga, zbog koje je došlo do razlikovanja između izraza Bosanac kao geografske odredbe i drugog, Bošnjak, kao nacionalne. Isto se odnosi na izraze Srbijanac i Srbin”, ustvrdio je Klajn potpuno zanemarivši činjenicu da građani BiH bez obzira u kom entitetu žive imaju – bosansko državljanstvo.

Pisac Miljenko Jergović je bio još isključiviji u svom uratku “Srbijanska glupost Hrvatske televizije” kritikujući taj medij zbog toga što Novaka Đokovića naziva srbijanskim a ne srpskim teniserom.

“Srbijanski mogu biti sir i kajmak. Srbijanska je i rakija šljivovica, koja je za razliku od bosanske šljivovice – ljuta prepečenica. Bosanci su skloniji mekoj šljivovici ili od milja – mekoj šljivi. Srbijanski su Čačak, Užice i Šumadija, kao i rijeka Morava. Ali predsjednik Boris Tadić je srpski, kao što je srpska i nacija. Srbijanstvo je regionalna pripadnost, u širem smislu riječi. Srbijanci su kao Istrijani, što ne znači da neki od njih ne mogu srbijanstvo proglasiti za vlastitu naciju, ako im je to baš ćeif. Ali Hrvatska televizija i ovdašnje tiskovine niti su za tu stvar nadležne, niti su, ruku na srce, za nju zainteresirane. Kao ni za to je li Srbin Novak Đoković Srbijanac ili nije”, pisao je Jergović.

Da u medijima vladaju šarenilo i nedoumice oko upotrebe prisvojnih pridjeva srpski i srbijanski u spojevima sa imenicama vlada, policija, ustav i slično uočio je i banjalučki lingvista Milorad Telebak. Neki novinari uz njih upotrebljavaju atribut srpski, a neki – srbijanski.

Rješenje u prisvojnom genitivu
“Na prvi pogled, izgleda da to i nije neki problem, ali se pokazuje da jeste, i to komplikovan. ‘Zasluga’ je to istorije i politike. U etničkom značenju, kad označava pripadnost Srbima u cjelini, pridjev srpski ne izaziva nesporazume: srpski jezik, srpski narod, srpska kultura, srpski običaji, srpska istorija… Problem nastaje kad se pridjev srpski upotrebljava u značenju pripadanja Srbiji (teritorijalno značenje), dakle, u vezama riječi: srpska vlada, srpska policija, srpski ustav…”, ocjenjuje Telebak i locira samu srž problema.

On smatra da “ovdje dolazi do sudara dva značenja pridjeva srpski, etničkog i teritorijalnog, jer srpska vlada nije vlada svih Srba, niti u Srbiji, kao državi, žive samo Srbi”. Zato neki u ovom značenju upotrebljavaju pridjev srbijanski: srbijanski premijer, srbijanska policija.

Telebak objašnjava da pridjev srbijanski, kao i srpski, ima dva značenja: koji se odnosi na Srbiju i koji se odnosi na Srbijance. A ni Srbijanci nisu samo građani Srbije nego i Srbi iz Srbije (nasuprot Srbima iz BiH, Crne Gore itd). Srbijanska vlada, srbijanska policija i sl. može biti shvaćeno kao vlada i policija Srba, a ne drugih stanovnika Srbije. Kao dvoznačan i neodređen, i pridjev srbijanski je u ovim spojevima, dakle, neprihvatljiv, zaključuje ovaj lingvista.

“Pridjev srpski treba upotrebljavati uz pojmove koji se odnose na Srbe kao naciju: srpski narod, srpski jezik, srpska kultura… Nije ga dobro upotrebljavati u značenju pripadanja državi Srbiji: srpski premijer, srpski ustav, srpska policija… S ciljem izbjegavanja dvoznačnosti i nesporazuma, u ovim sintagmama umjesto prisvojnog pridjeva (bilo srpski, bilo srbijanski) bolje je upotrebljavati prisvojni genitiv: Vlada Srbije, predsjednik Srbije, Ustav Srbije, policija Srbije”, smatra Telebak.

Državljanstvo Republike Srbije
Upravo iz navedenih razloga Vlada Srbije je prihvatila preporuku ombudsmana, pa će najvjerovarnije već od naredne jeseni građani Srbije u rubrici državljanstvo umjesto srpsko kao do sada upisivati državljanstvo Republike Srbije, na zahtjev stranaka iz Sandžaka.

– Svi manjinski narodi u Republici Srbiji, podvode se pod odrednicu “srpsko” i mi smo tražili da se to ispravi – obrazlagao je Fevzija Murić.

Međutim, u Odboru za standardizaciju srpskog jezika SANU kažu da je pogrešno protumačeno značenje pridjeva srpsko, jer se on “ravnopravno odnosi na Srbiju ili Srbe”. Predsjednik tog odbora dr Sreto Tanasić upozorava na višegodišnje sistemsko brisanje pridjeva srpsko “gdje bi moglo asocirati na značenje pripadnosti Srbima”.

– Državne institucije time svesno vrše nasilje nad srpskim jezikom, izlazeći u susret onima kojima pridev srpski u svim kontekstima i značenjima smeta – kaže Tanasić.

U praksi je pridjev srbijanski u Srbiji skoro u potpunosti protjeran iako ga se može čuti u starim narodnim pjesmama kao što su “Svilen konac, srbijanski kroj” ili

“Odakle si, sele” koja ima i ove stihove: “Jelek, anterija i opanci, po tome se znaju Srbijanci”, naprimjer. Može se čuti i u političkim raspravama u kojima se pripadnici dijela građanske i intelektualne elite nazivaju drugosrbijanci, a njihovi stavovi drugosrbijanski, obavezno u pežorativnom smislu.

Bosanski i(li) bošnjački i hrvatski
Što se tiče pridjeva bosanski odnosno bosanskohercegovački i bošnjački, tu se od devedesetih, kada su se bosanski Muslimani počeli izjašnjavati kao Bošnjaci u nacionalnom i muslimani u vjerskom smislu, situacija se donekle iskristalisala. Bosanskohercegovačko je danas skoro sve što se odnosi na državu i sve građane i narode koji u toj zemlji žive, dok je bošnjačko sve ono što se odnosi na sve muslimane u BiH, ali i muslimane u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori etc.

Tako je i ime jezika izvedeno iz dijela imena države, bosanski, uz ravnopravnu upotrebu srpskog ili hrvatskog, ali je pojam Bošnjak postao ekskluzivno pravo muslimana , što se prilično razlikuje od istorijskog rješenja Benjamina Kalaja od prije 100 i kusur godina kada su svi stanovnici BiH nazivani Bošnjacima bez obzira da li su pravoslavci, muslimani ili katolici.

Što se tiče Hrvata i izvedenog prisvojnog pridjeva hrvatski, kao da je najmanje nesporazuma. Otkako je zanemaren hrvatski doprinos stvaranju dviju Jugoslavija razvijena je upotreba riječi hrvatski kao opozit riječima Jugoslavija i jugoslovenski. Sve je postalo hrvatsko od teritorije do hrvatskog zraka ne samo na prostorima Hrvatske i čitave postjugoslavije nego i u cijeloj hrvatskoj dijaspori.

Hipoteke iz bliske prošlosti
Pišući o različitim značenjima prisvojnih pridjeva izvedenih iz imena južnoslovenskih naroda, jedan je beogradski list kao jedan od rijetkih primjera gdje su na jednom mestu i Srbijanci i Bosanci, pa čak i Hrvaćani naveo stihove Branka Radičevića iz “Đačkog rastanka”. Naravno, bilo je to vrijeme nacionalnog i svakog drugog romantizma, pa da se podsjetimo:

“Brže, braćo, amo, amo,

Da se skupa poigramo!

Srbijanče, ognju zivi,

Ko se tebi još ne divi!

Hrvaćane, ne od lane,

Od uvek si ti bez mane!

Oj Bosanče, stara slavo,

Tvrdo srce, tvrda glavo,

Tvrd si kao kremen kamen

Gde stanuje živi plamen!”

Milorad Dodik, naravno, nije romantičar, kao što to nisu ni ostali političari u Bosni i Hercegovini, Srbiji ili Hrvatskoj. Svi zajedno morali bi da znaju da je upotreba prisvojnih pridjeva izuzetno kompleksna i da nasilna prisvajanja može dovesti do tragičnih posljedica za narode i građane kao što se desilo i u bliskoj prošlosti sa kojih sve hipoteke još nisu sasvim skinute. Kako one jezičke, tako i one političke prirode.

(Al Jazeera)